-Piše: Darko JOVOVIĆ
Tražeći put do molitvenih ishodišta, Vlajkovo pero, u svijetu poremećenih vrijednosti i moralnih padova, napisalo je poemu „Doba bez jevanđelja”. Pjesnik samim naslovom ilustruje već viđeno stradanje pravednika. Otkriva lažne spasioce koji sve ono što je od Boga dato pokušavaju da sklone i predaju zaboravu. Zaokupljen neprohodnim putevima, u beskrajnom otimanju, gdje pravda zastaje prije nego li se i pomene, pjesnik ostaje osuđenik bolnih svjedočanstava kojima se ne nazire kraj. On iz očaja, iz staha za buduće naraštaje opominje da sve više nakaza dolazi na svijet, a da se od Duha Svetoga ništa ne začinje:
Kud god se okreneš: Zemlja je Irodova.
Arhelaji stoluju u njoj i čedomorci jezde.
Niotkud poklonika, nad kolijevkom, ma kojom, i
Niotkud zvijezde,
Makar da zatreperi, iznad ma kojeg krova.
Ćulafuć se na ovaj način hvata u koštac sa duhovnim pokoljem, tražeći propovijednika da se glasne i ostavi prolaz za nadu. On, uz lelek nad svojim rodom, plovi niz pomračinu koja pokriva posrnuli svijet. Njegove suze kvase rodna stabla koja padaju pred nezasitom sjekirom kadroj da i klici uzme dušu. Ćulafić majstorski slika zemlju bezbožnika u kojoj nema suda, a samim tim ni krivaca. Naglašava da se čuju samo Judini poljupci, dok molitve i opomene iščezavaju u ljudskom nestajanju. Pjesnik ne može da se pomiri sa činjenicom da zločinci udaraju pečat stoljeću. Od stiha do stiha, krivokletnici ne daju mira njegovoj misli. Tjeraju ga da strofama nadire kroz zatvorena vrata i kiti roblje neznaveno, zarobljeno sopstvenim neznanjem. Ćulafić se u poemi „Doba bez jevanđelja” obračunava sa samozvanim veličinama koje guraju narod bez vjere da isukuje sablje, ili kako sam navodi: Neosoljena stada kidišu jedno na drugo. U svemu tome pjesnik se trudi da izvezeni stih dobije na zvučnosti i da njegova estetika privuče čitaoca. On nenametljivo favorizuje filozofiju vjere, koja čami pred zamandaljenim nebeskim kapijama. Majstorski slikajući oskrnavljena pročelja, pjesnik dočarava silu razvratnika koja se svijetom šire i navodi narod u provaliju. Za njih ništa nije sveto, pa ni Gospod koji hramove po zemlji posadi. Ćulafić to posvjedočava stihovima:
Svaki su hram i žrtvenik u gubilište obreli,
Narode, i carstva, digli jedne na druge
Izdajom i omrazom braću su opustjeli
I pretvorili u ništa, u svoje pokorne sluge.
Sličan duhovni obračun sa neznabošnicima Ćulafić vodi i u knjizi „Utva zlatokrila”. Tu se pokazao kao majstor soneta, te možda, najteže pjesničke forme. U tom djelu dominira pjesnikov otpor prema nacionalnom uništenju koji „servira” novi svjetski poredak. On otkriva unutrašnji plamen i bolujuću muku svog roda, vezujući svoje djelo za žive, tradicionalne tokove srpskog pjesništva. Dajući osvrt na ovo poetsko ostvarenje Vlajka Ćulafića, pjesnikinja Milica Kralj zapisa:
„Teško postradanje srpskog naroda, njegov hod po ivici istorijskih i političkih ponora, međusobni raskoli i zavade, nesnalaženje u novim globalnim procesima... svu tu neveselu zbilju pjesnik Vlajko Ćulafić zaokružuje i smješta u okvire soneta u Utvu zlatokrilu, pjesmu, koja, poput one ptice iz naše narodne epike, svoja zlatna krila širi nad bogolikim narodom. To je ona vrsta pjevanja koja, u simbolici očiglednog, nalazi temeljno uporište. Sve to omogućuje iščitavanje novih značenja, novog prostora i novih zvukovno-melodijskih sazvučja”.
A o kakvom se djelu radi najbolje mogu da posvjedoče sledeće riječi koje je za Utvu Zlatokrilu izrekao Momir Vojvodić:
„Sonetni vijenac Utva zlatokrila jeste bljesak artističkog freskanja stradanja, koje je zadesilo srpski rod na početku trećeg hrišćanskog milenijuma. `Iz praznog ambara miš pusto dvorište gleda`. Samo ovaj prizor jeste freska, koja govori kao roman”.
Kao majstor stiha, Vlajko je poruke iz četrnaest sonetnih cjelina u Utvi zlatokriloj sabrao u magistrale, pitajući se dokle će Srbi da tavore u vremenima tamnim:
U doba ovo sramno, doba laži i sile,
Tavore Serbi, nišči, raspeti, rasijani...
Vjekovi se zbiraju, kroz njih, stradalni cvile,
Ad zinuo, i ala – reži na svakoj strani.
(Nastaviće se)